Ponekad izvadimo one prašnjavo stare kosture iz svojega ormara i ponovno proživimo svoju prošlost.
Ne prestajemo dok ne neđemo pogrešku i zatim se grizemo dok ne prestanemo postojati.









Ta trošna klupa, sanjala je da pomakne moje mirno tijelo natrag u život.Ja sam, ponosna na svoju dominaciju, arogantno nastavila ležati.Iako tada emocijalno mrtva,pogled mi vrati osjećaje.
Vidjeh naše propale pokušaje.Svaki se prošli korak oborio na sadašnji.Srce mi je virilo samotno,kruto i zaboravljeno.Pomaknula sam svoju tromost,i u sebi dozivala vas imenom.Kao lutka pala sam o neravan pod,mojim malenim rukama zakrpanim davnim sječanjem, procurila je bol.A plavi šavovi koji čuvaše moj osmijeh,lagano popucaše.I tako ležeći,brojila sam pogreške.Brojila,brojila,brojila..sve dok moje mirno tijelo nije izgubilo dominaciju,i na isti onaj arogantan način..nestalo.



-Njima-